ZADUŠNA

Danas sam pohodio mrtve.

Nosio ponude rođacima,

vernicima i prevejanim komunjarama

palio sveće.

Na blagoj strmini

brojač koraka mi je signalizirao

ispunjenu dnevnu prečicu do zdravlja.

Putanja je danas nešto drugačija:

tumaram od milih do nedragih,

preko ćorsokaka do obilaznica,

zaludno ali, eto, lekovito.

Pristajem najzad kod mojih,

nasmejanih na mermeru bez krsta,

pospremam im večnu kuću,

pripremam trpezu

i referat o prilikama ovdašnjim.

Ona je možda već zaspala, ali

njegove oči

još su pune bola

svetskog i ličnog

kao kad sam ukrao pa slupao auto koji su tek otplatili.

Prepoznajem tu nevericu ispod ovog osmeha

nameštenog za poslednju sliku u pasošu,

koju je odabrao foto-keramičar.

Otkako je majka otišla, nije putovao,

nomadski zamenio je sedelačkim životom:

neće on nikuda, da nam se nađe i da  dobro znam gde je.

Dok mu s anfasa brišem pesak i ilovaču

što ih je vetar naneo,

pomišljam kako su obećanja uvek prekomerna,

naročito kada se sklone u male reči.

U grobnom muku vreme curi a brojač

miruje, miruje…

ブ 文 ili adab o riječima

   

     Odbacio sam pero, čitam u pismu-zavještanju Jukia Mišime iz noći prije njegove senzacionalne smrti, pošto umirem kao ratnik, a ne kao književnik, želim da znak za mač ( ブ – bu ) bude uključen u moje budističko (posthumno) ime. Znak za pero ( 文 – bun ) ne treba da se pojavi.
Posmatram ova dva ideograma. Potonji je statičan, podsjeća na sto sa knjigom mastionicom svijećom, na lice pod šeširom bez očiju usta nosa, na raskršće, na zabranu, na kornjaču, na omču… Ima mnogo značenja, koja se šire kao krugovi na vodi dok ne obuhvate čitav svijet: pero, pisaljka, slovo, riječ, rečenica, pismo, znak, misao… Prvi je, međutim, sav pokret, liči na kosu, predstavlja uvijek otprilike isto: mač, nož, sječivo, oštrica… Pustim li mašti na volju, čini mi se kao da neka ruka prevrće sto i knjiga koja je do maločas neprikosnoveno stajala na njegovoj površini odlijeće u vazduh, rasklopivši se. Prvi je odgovor, drugi pitanje. Prvi je odluka, drugi vječito kolebanje.
Ono što mi oduzima dah nije paradoksalna činjenica da je Mišima svaku noć svog života, pa i ovu posljednju, proveo u svojoj sobi pišući, već to što je i konačni svjesni pokret koji je načinio katanom po svome izvajanom tijelu bilo, uprkos svemu, ispisivanje slova!
Oni malo upućeniji u tradiciju harakirija prepoznaće u ideogramu ブ strogo propisanu putanju po kojoj prekaljeni čelik mora da rasiječe utrobu onoga koji svoju čast (ili nepomirljivost sa svijetom) samo u dobrovoljnoj smrti može da sačuva.
Riječi su ponekad prebrze da dočaraju eone koji su potrebni da iz kapljica vode, što se požrtvovano strmoglavljuju sa pećinskih svodova, izrastu nadrealne šume stalaktita i stalagmita, ili su pak prespore da uhvate trenutak u kojem duša iskoračuje iz tijela, no postanu li nečijom sudbinom, može li im se ikada više izmaći?

Alen Bešić, Način dima (2005)

Nadgrobije samome sebi

Ništa iz ništa
Zgruvano u ništa
Daje sve ništa;
Šta želiš više
Od iščezlog ništa?
Plamen kratko traje
Večno gasi se.
Stihotvorac, retor,
Profesor, pravdoslov,
U knjigama ime
Večno ostaje ti;
No telo nam ništa,
Um takođe ništa,
Senka i ništa.

Jovan Sterija Popović (1806-1856)

Autor crteža: Aron Wiesenfeld.